Sasvim "običan" dan
Čoveče, ko bi rekao da nema više jurnjave za budžetom, plakanja, stresa od koga mislim da će infarkt da me spuca svakog časa, oktobra 2 i ostalih situacija koje me dovode do ludila.
Valjda je sve to ono kroz šta moraš da prođeš ako si student u ovoj zemlji, i pri tom na državnom fakultetu. Da si bar starleta, ne bi ti put bio ovako „popločan“.
„'ajde Snežana ne razmišljaj više, nego se spremaj za još jedan semestar. Predavanja ti počinju“, razmišljam u sebi.
Navikla sam i na ove 3 godine provedene u domu. Ne bih ga menjala ni za šta na svetu. Čak i da moji mogu da mi iskeširaju za stan, opet je život u domu potpuno novo iskustvo. Drugačija si ličnost posle njega. Primetila sam da sam poprilično tolerantna, naviknuta na svakakve uslove, srećem se dnevno sa najmanje 20 različitih lica, i na kraju dana mi nije teško ni da se istuširam u kupatilu koje je zajedničko za jedan sprat. Ko bi rekao za mene koja sam jedinica. Uglavnom važi da smo razmaženi, bla, bla, bla. Roditelji su mi dobro postupali.
Opet sam previše daleko otišla...
Ulazim u bus. Uvek volim da sednem do prozora i da posmatram ljude. Ukapirala sam da je moje životno zvanje psiholog.
„Možda u nekom drugom životu, sad ćeš da se baviš marketingom, odnosima s javnošću, ljudskim resursima, ili ne daj Bože finansijama. Kakvo nam je stanje u Srbiji, dobro je da ne završim u „Higijeni“...“, opet sam se zamislila.
Vratim se ja u realnost kad mi je došla kontrola i stavila aparat pod nos.
I opet nastavljam da gledam kroz prozor. Jedna trči da stigne na prevoz, jedna se gleda u ogledalo, dvoje se ljube. Tu je i baba koja pretrčava van pešačkog prelaza. E, najviše ih je kod Palilulske pijace. Pa, da li ljudi razmišljaju malo? Onda im je kriv đavo kad ih neko pregazi. Mislim da sam ja jedina ludača koja čeka da pređe na zeleno svetlo.
Tu su, naravno, i današnji klinci koji mi probiju bubnu opnu, iako samo stoje na stanici dok je bus stao da pokupi putnike. Toliko vrištanja, smejanja, psovki nisam u životu čula.
Uglavnom nekog poznatog vidim kod „Ateljea 212“. Baš sam skoro snimila Berčeka, tu u blizini.
Jaoo, sledi najgori deo grada. Zeleni venac. Da li ima goreg mesta u Beogradu? Setih se. Definitivno, ima. Kamenička ulica, koja vodi do željenog cilja. Fakulteta.
Baš danas kad sam silazila stepenicama (ako se mogu tako nazvati), zbog kojih ne mogu ni 3 kilograma koje sam izgubila da nabacim, pogledam sa strane, i vidim sve te ljude koji sede, tu pored, i prodaju...Ne znam ni ja šta sve. Mislim da me to više dotuče, nego ona baka što sedi i prosi na ulazu u tu istu ulicu. Opet ne znam što, ali imam naviku da joj ostavim koji dinar, mada i ja uvek kuburim sa tim novcem.
Gledam njih i shvatim dokle smo mi dogurali. Pretpostavljam da u svakoj zemlji ima uličnih prodavaca, ali ovo što oni nude, vidi se da je borba za golu egzistenciju.
Dođem do semafora, i taman kad se primirim i dovedem u normalu, pored kontejnera baka neka čaprka i puni svoj ceger. I, sve mi se čini da samo ja to primećujem. Ostali...Totalno operisani od bilo kakvih osećanja, prolaze, ne primećujući je.
Stanem onda tako i razmišljam da li ima još goreg dna od ovog, i da li ću i ja,kao i većina akademskih, „put pod noge“ i pali van svega ovog?
I, nakon svega, naletim na čikicu koji je sad premestio svoje „radno mesto“ na ulazu takozvanog „Picinog“ parka. Toliko mi slatko izgovara to što prodaje, da ću jednom stati i kupiti čokoladu, ili bilo šta. Majke mi.
Što reče jedan u onoj staroj, poznatoj Audiciji: “Odoh ja da odvalim dva'es sati“. Tako i ja „odvalim“ 7 sati na fakultetu. Onako mrtva izlazim iz crvene zgradurine, nisam ni za šta, samo da se bacim u krevet, pogledam u Ashu 302, kad poruka od Duše: „ 'ajde srećko, čekam te u parku, idemo do Glumca da nam se naručkaš“.
Vidim u daljini moja duša stvarno čeka mene. Mislim da bih se smejala oko glave da nemam uši. Približavam mu se sve brže, i skačem mu u zagrljaj. On je taj koji mi i običan dan skroz naopačke prevrne.